
Ponovo se pitam gde je granica. Na putu zelja,snova i realnosti gde je mesto na kom cu se zaustaviti. Da li je ona u meni,ili se nasla u svemu sto se desava? Da li je namerno zaobilazim nadajuci se da jos uvek nije vreme za presek,da jos uvek postoji nesto sto nisam a mogu uciniti?
Mozda je bilo pametnije suzbiti zelju na samom pocetku. Mozda sam trebala ici pravom putanjom,ne skretati u snove,ne zalaziti u zelje,mozda bi me takva putanja spasila od sebe same.
Mozda. Ali,kako da uradim presek,stavim tacku i pronadjem granicu,a da to ne pokrene lavinu pitanja i osecanja koja se ne daju kontrolisati?
Tu su snovi,nadanja,zelje. Oni su lepi,dam im boju,oblik,sjaj. Slazem pricu,na totalno krivoj putanji. Snovi postanju mastanje o zelji,zelja se pretvori u nadu. A nada kroz vreme preraste u nemir.
Krene se ziveti za trenutke. Kada su vredni i dalje se krivuda. Ako bole,onda se pokusava vratiti na pravu putanju,ocajnicki se traga za granicom koja je odavno predjena, namerno izbegnuta.
Jedan trenutak nekada moze biti nepojmljivo dug.
Oni pokusavaju da me usmere. Pobogu,opet oni sa svojim dobrodusnim savetima. Kao da ne znaju da se stvari izrecene za moje dobro odbijaju od mene. Kao da ne znaju da ce njihov glas opet biti nadjacan mojim sopstvenim,unutrasnjim. Onim koji tako ocajno zeli da krivuda jos malo. Onim koji tek ponekad,u stanju ocaja,cezne za granicom,presekom,krajem.
I ko je u svemu lud,ko zbunjen? Ko je zaljubljen,ko povredjen,ko tvrdoglav a ko bezdusan? Ko je postavio granice,ko ih uporno izbegava?
Stanem,posmatram. Vidim ih ja,osecam da i oni posmatraju mene. Broje mi korake,prate poglede,tvrde da mi poznaju osecanja,lazu da ne volim,tako okrutno lazu da je to samo zanesenost. Ponekad me pogledaju puni saosecanja,ponekad se samo cinicvno smeju. Tvrde da sam ja ta koja je cinicna,mozda i jesam. Ko su oni da sude? Ko sam ja da hodam njihovim stazama kada tako zelim moju krivudavu putanju? Odakle im pravo da zakljuce da je vreme za postavljanje granica? Je li mi sve ove ljude sudbina dodelila ili sam sama pala na njih dok sam se dvoumila kojim putem krenuti?
Moj put po mojoj je meri iscrtan. Valjda je morao biti ovakav. Samo ne zelim da mi sugerisu,taman nigde ne stigla. Stvorice se granica,onako kako je i nestala. Nezavisno od vas,verovatno i mene. Vratice je on.
Volim ga. Sad budite zadovoljni.

Kako da se zavrsi prica bez kraja? Trudim se da osmislim kraj. Da li
su ziveli srecno do kraja zivota? Ili su ziveli svako svoj,na tudjim
jastucima,u tudjim narucjima,u nicijoj zemlji? Osetis ... Opirnije
Kazu mi,treba optimizma mojim recima…znam… Mesecima se borim sa
osecajem da u svemu vidim patetiku,da me sve asocira na promasaje,da
se hranim zalom za izgubljenim… A danas…danas je suprotno. I posto
... Opirnije
Tvoje reci su me dotakle. I to bas u trenutku kada sam izgubila veru
u svakog ko je pokusavao da me ukroti. Ignorisanje je bilo
najbolje,ali neizvodljivo resenje. Kao da si bio nevidljiv,ali si mi
ves... Opirnije
Mesec dana deli nas od godine. Cini mi se da sam ti jednom rekla da
su mi se sve lose stvari u zivotu desavale nakon dvadesetog u
mesecu. Otkad te nema zadnjih deset dana u mesecu osecam jaku
hlad... Opirnije
Nudi mi se da savladam sebe. Svoju nemoc,svoj strah i suludost. Kao
da je to nesto veliko. Nude mi,a ja sam zeljna senke zivota. Onog
zivota kakav se vodio doskora. Sve sto me progoni ima tvoje lic... Opirnije