Sjednete li ikad sami u sobi u svome mraku, slusate li stare pjesme vase koje vas podsjecaju na nesto daleko i nedostizno, na neke ljubavi ne zaboravljene i prijatelje kojih vise nema...??
Tako i ja sad sjedim slusam ovu pjesmu i razmisljam gdje su moji prijatelji stari, moje nekadasnje ljubavi, simpatije...
Bas kao i u pjesmi, sve staze svijeta prosla sam ja ali nikada nisam ostala na jednome mjestu, osim sada u svome gradu... Kao da se uvijek vracamo na staro, kao da nigdje ne moze biti tako dobro kao sto je kuci...
Ponekad pozelim biti kao ptica u letu da mogu slobodno otici kud hocu ali nista ne pomaze... Samoca mi ne dopusta da ostanem negdje daleko gdje nikoga ne znam, iako mi moje srce bi to rado prihvatilo.. Ne mogu... Ne zelim ....
Slijevaju se vrpce bijele pred mojim ocima... Uvjeravaju zvijezde da me uzbubde, u trenutku kad mi san na oci dolazi... Molim mjesecinu, da bude uz mene kroz cijeli sumrak, da me prati dug kilometara...
Dalek je put ceste, koji me vodi do autoputa... koji ce me odvesti daleko, daleko odavdje, sto blize mojoj dusi, mojim bliznjima...